spot_img
spot_img

Odgoj djece: Postoji li univerzalna formula?

Univerzalni jezik pozitivnog odgoja 

Svako je dijete individua za sebe, jednako kao što je i svaka obitelj posebna u svojim odnosima. Mnogi autori pišu o različitim (psiho)dinamikama u obiteljima koje utječu na razvoj i odgoj djece, naglašavajući ovu individualnost kao najvažniji faktor u odgoju. Ako je više djece u obitelji, sa svakim od njih treba postupati tako da se uvažavaju njihove različitosti i posebnosti. Zbog toga nema i ne može biti univerzalnih metoda odgoja koje bi bile primjerene za svu djecu.

Pa ipak, postoji nešto što je univerzalni jezik pozitivnog odgoja, primjenjiv na sve odnose, ne samo one u obitelji i/ili s djecom, a čija formula glasi: usmjerena pozornost + ravnopravno dostojanstvo = kvalitetan odnos.

Usmjerena pozornost

Prvi ključni pojam je “usmjerena pozornost”, koji se često koristi u mindfulnessu, meditacijama ili razvijanju koncentracije kod djece. Usmjerena pozornost je fokusiranje na samo jednu određenu stvar bez da se obraća pozornost na bilo kakve druge distrakcije iz okoline. Kod odnosa s djetetom to znači ostavljanje svega što se radi i što bi moglo odvlačiti pozornost (kuhanje, pranje i slaganje veša, mobitel, tipkanje, zoom, suđe, računi, telefonski razgovori, završavanje svakodnevnih poslova,…) i ulazak u potpunu posvećenost aktivnosti s djetetom. 

Na portalima i društvenim mrežama se mogu naći različiti izvrsni profili koji nude pregršt ideja za različite aktivnosti s djetetom, različite metode i tehnike odgoja ili razvoja pojedinih vještina koje se mogu primijeniti u odgoju djeteta. Istovremeno, svo znanje, sve tehnike, sve aktivnosti i sav trud roditelja (i stručnjaka) pada u vodu bez primjene usmjerene pozornosti na dijete. 

Zašto? Zbog toga što nikakva metoda ne može zamijeniti pozornost i pažnju roditelja. Mogu se slijediti najveći stručnjaci, imati najbolje didaktičke igračke, platiti najkompetentniji instruktori, no ako se pri igri, razgovoru ili radu s djetetom paralelno tipka po mobitelu, jednom rukom miješa ručak ili skače na svaku dobivenu poruku ili mail, dijete će umjesto osjećaja sigurnosti, uvažavanja i pripadanja te posredno razvoja samosvijesti, samopouzdanja i dobre slike o sebi, osjećati da roditeljima, koji bi trebali biti sigurnost i utjeha, nije dovoljno bitno da bi sve ostavili i vrijeme s njim stavili na prvo mjesto. Tek kad mu se pruži puna pozornost, kad ono u svakodnevnoj praksi postane prioritet, dijete se osjeća prihvaćenim i uvažavanim te se ispunjavaju negove potrebe za ljubavlju i pripadanjem.  Naravno da se može uvijek biti 100% posvećeno djetetu, jer u realitetu postoje i ručak i veš i sve ostale obaveze koje se jednostavno moraju izvršiti ako se želi zadržati posao ili nahraniti dijete (doslovno i figurativno), no ono što se uvijek može izabrati jest vrijeme u kojem će se dati prednost obavezama i ono u kojem će se obaveze zanemariti i potpuno se posvetiti odnosu s djetetom. 

Svakodnevno bi se trebalo izdvojiti najmanje pola sata do sat vremena (super je ako se može i više) usmjerene pozornosti na dijete i aktivnost koja se provodi s njim, iako neki autori navode da je već petnaest minuta dnevno dovoljno da bi dijete zadovoljilo svoju potrebu za pozornošću i pažnjom.

PROČITAJ JOŠ:

Svjesnost: kako živjeti svjesnije?

Mindfulness vježbe za početnike

Ravnopravno dostojanstvo

Drugi ključni pojam je “ravnopravno dostojanstvo”. Ravnopravno dostojanstvo je izraz Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta i jednog od vodećih stručnjaka za odgoj, a znači ravnopravno uvažavati misli, osjećaje, želje i potrebe djece, jednako kao i odraslih. 

djeca

Kad se prema djetetu postavlja dominantno, kad mu se docira, kad se koristi ono što Juul naziva “primitivnom metodom manipulacije” i stavlja ga se u poziciju objekta, dijete se osjeća loše, nezadovoljno, neuvažavano, nerijetko frustrirano i odbačeno. Kad je preplavljeno ovakvim osjećajima, dijete bira dramu, plač, vikanje, durenje, agresivnost ili pak povlačenje u sebe, što je jednako loše, ili neko drugo negativno ponašanje kako bi zadovoljilo svoju potrebu za pozornošću i uvažavanjem. U takvim se situacijama može ući u začarani krug odbacivanja s obje strane. 

Kad se, s druge strane, dijete stavi u položaj ravnopravnog subjekta, odnos postaje zdraviji i produktivniji. U ovakvom odnosu dijete zna da može slobodno reći sve što misli i osjeća bez bojazni da će ga se kritizirati, omalovažavati ili ismijavati. Kad se prema djetetu ponašamo s ravnopravnim dostojanstvom, ono osjeća da ga se čuje i vidi te da se njegove ideje i potrebe uvažavaju i uzimaju za ozbiljno. 

Ovakva djeca ne trebaju dramu, osjećaju se dobro i sigurno, smanjuje se separacijska anksioznost (kod polaska u vrtić / školu), lakše prihvaćaju kad nešto ne mogu dobiti ili kad moraju odgoditi neku ugodu, lakše se dogovaraju i pristaju na djelomično zadovoljenje potreba u situacijama kad se potrebe ne mogu do kraja zadovoljiti (na primjer, pojesti jabuku, ako doma nema sladoleda ili otići s plaže prije nego što je željelo, ako zna da će sutra ponovno biti na plaži i sl.) i općenito su veselija.

Povezanost između mindfulnessa i Jasper Juula

Usmjerena pozornost i ravnopravno dostojanstvo su ključevi kvalitetnog odnosa i odgoja sretnog i zadovoljnog djeteta. Sve ostalo, sve metode, svi savjeti, sva upućivanja, sve radionice, sve aktivnosti, sav ostali rad s djetetom koji je itekako potreban, ne vrijedi bez usmjerene pozornosti i ravnopravnog dostojanstva. 

Dijete koje je sigurno u sebe, koje je uvažavano, koje osjeća da ga se poštuje i shvaća ozbiljno, koje je ravnopravno i koje se “vidi” onakvim kakvo doista jest, koje dobiva pozornost i pažnju i za čije se interese roditelj zanima te kojem je dopušteno da bude autentično bez da ga se procjenjuje, izrasta u samosvijesnu osobu s dobrom slikom o sebi, prenoseći naučene obrasce uvažavanja, razumijevanja i podrške, a ne drame, omalovažavanja i kritike na svoju okolinu.

Kako započeti s praksom kvalitetnog odnosa i odgoja djece?

Da bi se razbili zastarjeli loši i nefunkcionalni obrasci razgovora i odnosa s djetetom, u kojem je ono samo primatelj poruka i upozoravanja, a ne ravnopravni subjekt, potrebno je puno svjesnosti roditelja. Ovo nije lak zadatak i zahtjeva prvenstveno obraćanje pozornosti na vlastite misli i riječi, a potom i na govor tijela u interakciji s djetetom. To se vježba, svakodnevno. 

Roditelji ponekad vjeruju da je to jednostavno preteško pa se prepuštaju starim obrascima, jer su “i nas tako odgajali pa što nam fali?”, no to je zamka. Naši roditelji nisu imali informacije koje imamo mi, niti su imali našu svijest. Uvođenjem usmjerene pozornosti i ravnopravnog dostojanstva u dnevnu rutinu, ne samo da se može popraviti odnos s djetetom, nego se ono odgaja za sretniji, ispunjeniji i autentičniji život.

Autor: Ivana Harapin Gajić, prof.pedagogije

PROČITAJ JOŠ:

Za sve postoji pravo vrijeme

Mali koraci na putu do željenog

Briga o sebi: put do boljeg poznavanja sebe

NLP tehnika – Nauka o uspjehu

spot_img
popularno