Život s etiketom: Stigmatizacija osoba s teškoćama mentalnog zdravlja

Život s etiketom je stvarnost mnogih ljudi koji se suočavaju sa teškoćama u psihičkom funkcioniranju mentalnog zdravlja, a edukacijom i podizanjem svijesti populacije možemo im pomoći. Da bismo napravili prvi korak u suzbijanju stigmatizacije, važno je da pričamo o tome. U tekstu ću vas podsjetiti o problemima stigmatizacije sa kojom se suočavaju osobe sa psihološkim teškoćama, kako to utječe na njihov život te šta smo dužni učiniti kako bismo je suzbili.

Stigmatizacija i mentalno zdravlje

Unazad nekoliko godina čini se kako važnost mentalnog zdravlja dobiva na značaju. Usprkos tome potrebno je konstantno raditi na podizanju svijesti o teškoćama s kojima se ljudi suočavaju. Problemi psihičkog funkcioniranja se i dalje često guraju pod tepih i kriju se iza “sve to normalno”, “sve je to u tvojoj glavi”, “može da se živi sa tim”, “slabić si ako pokazuješ probleme”. 

Zbog površnog zaključivanja o tome što je mentalno zdravlje, što su teškoće i poremećaji mentalnog funkcioniranja, kako izgledaju te zbog čega nastaju, javljaju se problemi stigmatizacije i diskriminacije.

Živimo u vremenu u kojem se mijenjaju definicije “normalnosti”, “zdravlja”, “bolesti”, “abnormalnosti” u zavisnosti od normi, kulture, vremena, a sada možemo govoriti i o drugim faktorima poput društvenih kriza. Iako se pojmovi “normalno” i “zdravo” najčešće upotrebljavaju kao sinonimi, trebalo bi da budemo svjesni postojanja važnih razlika. 

Normalno ne znači uvijek i zdravo. Psihički normalno može se definiratii kao duševno zdravlje, ali se definira i kao ono što je normativno, odnosno najčešće prosječno.

Prema definiciji SZO mentalno zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, mentalnog, socijalnog i duhovnog blagostanja, a ne samo odsustvo duševne bolesti.

Međutim – tko, na koji način i iz kojeg razloga određuje šta je “potpuno tjelesno, mentalno, socijalno i duhovno blagostanje” za određenu osobu? Sada već vjerovatno shvaćate da je tako jedan širok pojam teško definirati i da je mnogo prostora za laička tumačenja što često dovodi do stigmatizacije.

Stigmatizacija je proces kojim društvo pridaje pojedincu negativne vrijednosti, pri čemu grupa koja je socijalno moćnija omalovažava manje moćnu grupu, te je povezana s društvenom odgovornošću upravo zbog posljedica isključivanja i odbacivanja pojedinca/grupe.

Koliko su predrasude i stigmatizacija rašireni pokazuju činjenice da su psihijatrijske ustanove najčešće smještene izolirane od ostalog kompleksa medicinskih ustanova, a u nekim mjestima čak i izvan grada. Takve ustanove uglavnom su neuređene, neprilagođene i predstavljaju izazov za rad stručnjaka, ali i za boravak ljudi u njima. Ukoliko se institucije i ljudi odgovorni za donošenje ovih odluka rukovode predrasudama i etiketiranju – jasno nam se daje do znanja odakle bi trebalo krenuti.

Život s etiketom

zivot s etiketom

Psiholozi kažu da je stigma zapravo uzrokovana kombinacijom straha i neznanja, a podlogu nalazi u predrasudama. Zbog toga osobe sa određenim psihičkim problemima bivaju isključene iz socijalnog života, imaju poteškoće u pronalasku partnera i prijatelja, prilikom zaposlenja, u školovanju ili ostvarivanja svojih vlastitih potencijala, kao i javljanju psihologu ili psihijatru zbog problema. 

Problem nastaje i kada se osoba poistovjeti sa svojom etiketom – što zovemo samostigmatizacija. Ona sama sebe počinje doživljavati bolesnom, neizliječivom, manje vrijednom te se i sama izolira iz socijalne sredine. To je fenomen poznat pod nazivom naučena bespomoćnost. O naučenoj bespomoćnosti govorimo kada je osoba naučena da se ponaša bespomoćno, pa čak i kada to nije. 

Stigmatizacija i diskriminacija kao produkti našeg mišljenja i ponašanja utječu na život etiketirane osobe te kako mi zapravo sebi na taj način objašnjavamo njeno stanje. Psihički problemi često pobuđuju strah kod ljudi i izbjegavanje, a takođe su prisutni negativni stavovi prema njima. 

O tome postoje brojna svjedočenja, npr.: „Bolesnici navode da ih okolina doživljava slabićima, ne vjeruje da je to bolest, smatra da se trebaju samo trgnuti i rješavati probleme u životu, da su lijeni i da je najlakše reći da su depresivni jer „tko danas nije u depresiji“ (Ivezić, 2006)

Etiketa slabe ličnosti – o depresiji

Kada se radi o depresiji, važno je imati na umu da to nije osjećanje tuge koje će proći za nekoliko dana, niti da osoba samo može da se “trgne”. Još manje vrijedi da će je proći kad počne pozitivno razmišljati. Zbog toga što danas često ljudi za sebe kaže da je ponekad depresivan, javljaju se problemi u razumijevanju stvarne depresije koja nikako nije banalna. Teškoće u razumijevanju problema često vode do problema u liječenju, a i mnogo dalje od toga.

Česta predrasuda vezana za poremećaje raspoloženja, uglavnom vezana za depresiju, je da ona nastaje zbog slabe volje osobe, odnosno slabe ličnosti koja se ne može nositi sa problemima. Ovo uvjerenje nije ispravno, ali je ipak široko rasprostranjeno među ljudima. Zbog toga ono vodi u razvijanje stigmatizacije, a potom i diskriminacije osoba koje se suočavaju sa stvarim problemom.

Potrebno je da se educiramo o tome što je zapravo depresija te o načinima pomoći onima koji se suočavaju sa njom.

Etiketa opasnih ljudi – o shizofreniji

depresija

Još jedan mit vezan za osobe sa teškoćama u mentalnom funkcioniranju odnosi se na uvjerenje da je veća vjerojatnost da će te osobe počiniti nasilje nego neko drugi. Ova etiketa najviše prati osobe koje se suočavaju sa shizofrenijom.

Veliku ulogu u tome imaju mediji. Oni pokazuju veliku zainteresiranost kada ljudi s problemima u mentalnom funkcioniranju počine nasilje. Ta zainteresiranost se u velikoj mjeri ogleda u senzacionalističkim i posebno naglašenim akcentom na “mentalno oboljenje”.

U istraživanju medijskih naslova našla sam sljedeće primjere: 


“Ovi ljudi su tempirane bombe. Kada psihičke bolesnike zadržavaju u bolnici?”
“Opasni mentalni bolesnici hodaju ulicama”

“Ko je odgovoran što opasni psihijatrijski bolesnici šetaju ulicom?”

Da li je to zaista tako?

Istraživanja pokazuju da osobe koje imaju teškoće u mentalnom funkcioniranju nisu ništa više nasilne od ostatka populacije. Štoviše, Skot Lilienfild i suradnici u svojoj knjizi “50 velikih mitova psihologije” govore o tome da najmanje 90% ljudi sa mentalnim poremećajima ne vrši nasilje. Također, podaci navode na to da velika većina nasilnih ljudi nema problema u mentalnom funkcioniranju.

Kod nekih osoba postoji nešto veći rizik (npr. u slučaju halucinacije koje ljudima “naređuju” da učine nešto). Međutim, po statističkim pregledima rijetko kada dođe do realizacije takvih stvari. Veća je vjerojatnost da će osobe sa shizofrenijom ili nekim drugim oblikom mentalne teškoća nauditi same sebi, nego drugima.

Pokazano je da postoje faktori koji mogu utjecati na to da netko s mentalnim oboljenjem počini nasilje. Takvi faktori su: posjedovanje povijesti nasilja u prošlosti, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, neodgovarajuća terapija. Međutim, ovi faktori su isto tako faktori rizika kod osoba koje nemaju mentalno oboljenje.

Što je naša odgovornost?

Naš zadatak je da ljudima ne stavljamo dodatni teret stigme i diskriminacije na onaj koji već nose sa sobom suočavajući se sa nekim problemom. 

U suzbijanju stigmatizacije je važna edukacija društva o tome šta su mentalni problemi, kako nastaju i kako izgleadju te podizanje svijesti o posljedicama stigmatizacije i diskiminacije.

Jedan od efikasnih načina borbe protiv stigmatizacije uključuje uvođenje pitanja od značaja za mentalno zdravlje tiskane i elektronske medije, promjene u zakonima (npr. antidiskriminacijski zakon kao onaj obavezan u Europskoj uniji), te isticanje značaja pozivanja na primarni izvor ljudskih prava.

Mi kao pojedinci možemo biti pokretači promjena na bolje. Educirajmo se o tome što sve osobe sa teškoćama mogu te na koji način im možemo pomoći te da im budmo neprestana podrška. Svatko ponekad treba dodatni vjetar u leđa.

Tekst: Gorana Vukmir

popularno